Vladimir Stepanic.jpg

CRTICE IZ KURILOVEČKOG NOGOMETNOG ŽIVOTA

Tekst piše: Vladimir Stepanić

PETRINJO, KO TE NIJE VOLIO, NE ZNA…

 

Slijedom sportskih događanja, prosto sam prisiljen u ove naše kurilovečke „skice i crtice“ preko reda ubaciti i određena ovotjedna zbivanja u kojima je udarna tema bila srijeda i tekma kontra petrinjske Mladosti, čija je pozicija u III HNL još uvijek ugrožena, a vis a vis toga i opstanak – upitan i neizvjestan. Takvim se, sve donedavno, činio i život u ovom lijepom gradiću, sa prepoznatljivom i nadasve šarmantnom starom jezgrom te zgusnutim i „šarolikim“ obiteljskim kućama i dvorištima u predgrađu. Upravo te kuće i kućice pokazale su se puno izdržljivije i otpornije na razorni banijski potres, za razliku od starih građevina i stambenih zgrada u i oko samog centra. Pogled na njih ne može vas ostaviti ravnodušnim, što više, od prve će vas baciti u očaj i jezu jer nudi slike porušenih i razrušenih građevina, do jučer „starih i zaštićenih petrinjskih dama“. Između građevina koje su, pak, nekim čudom ostale uspravne i dobile „zelenu naljepnicu“, niz je praznih parcela i prostora sa čijih su površina i kuće i zgrade, u obliku šute, završile na nekoj od deponija. Na žalost, s obzirom na viđeno i poznati odmak vremena od nemilog događaja, dojam je da je u cijelom gradu ipak premalo skela i zaštitnih ograda iza kojih se obično skrivaju građevinski radovi, u ovom slučaju vezani uz obnovu. Za razliku od naše Gorice u kojoj caruju i skele i ograde koje okružuju betonske sive aveti, iznad kojih poput dinosaura kruže čelične dizalice, a „šljakeri“ s raznim putovnicama ko mravi mile po gradilištu i „pužu“ po zidinama…..

Inače, na spomen ovog lijepog gradića, vjerojatno će i vama kao prva asocijacija kliknuti – „Gavrilović“, kao zaštitni znak mesnog giganta, ali i cijelog grada, s obzirom da su gospon Đuro i njegovi nasljednici u svojem obiteljskom ponosu zapošljavali „pola grada“, ali, kroz razne vidove kooperacije, i pola cijelog ovog kraja. Eh, nekad bilo, sad se……iako je „Gavrilović“ i danas jedna od petrinjskih žila kucavica. I danas iz djetinjstva vučem uspomene i pamtim onaj posebni i neodoljivi miris „Gavrilovićeve sommerice“, koji bi se raširio po cijelom dućanu, a koji je i danas (doduše u blažem obliku i intenzitetu), prisutan u nasljednici „tirolki“, podriguši bez koje, recimo moja Barica, „život ne mre zamisliti“…

Na tekmu smo došli u društvu Željka Pavkovića, našeg bivšeg trenera i goričkog Hercegovca, koji je u igračkoj karijeri, između ostalog, žario i palio kao „all round“ igrač upravo u dresu petrinjske Mladosti. Putem je evocirao uspomene na ta vremena, nostalgično podsjetio na dva komada koja je zabio Zvezdi u kupu, ali i na izdašna primanja i financijsku blagodat u kojoj su tada uživali svi igrači petrinjskog drugoligaša, zahvaljujući „zaluđenosti“ nogometom i klubom tadašnjeg predsjednika i „gradskog Boga i batine“ – gazde Bore. Da se našeg Pavca sjećaju i pamte po dobru, potvrdili su i stariji domaći kibici prisutni na tribini, koji su ga rado pozdravili i prizivali uspomene na prije opisana „zlatna vremena“ petrinjskog nogometa, čiji je najpoznatiji eksponat postao golman i reprezentativac Marijan Mrmić, čija je obiteljska kuća svega stotinjak metara udaljena od stadiona. Ono što me fasciniralo u toj njihovoj međusobnoj besjedi je činjenica da su ljudi, bez obzira na strahote koje su ne tako davno proživjeli i čije posljedice i danas i te kako žive i osjećaju, ipak ostali uspravni i čvrsti, vedrog duha i spremni za šalu i zajebanciju. Tako su između ostalog Pavcu izložili svoju „nemoralnu ponudu“: „Pavac, jel možda trebaš kakav kontejner, imamo ih na sve strane i kakve hoćeš, hoćeš sa grijanjem ili bez, sa klimom, sa malom terasom….biraj, dragi, kakvog ti je volja?!“

Nemoralnom se na otvaranju utakmice činila i „ponuda“ domaćeg sastava, koji je u tekmu koja im potencijalno opstanak i daljnji trećeligaški život znači, ušao prilično mlako i opušteno, bez očekivane agresivnosti i pritiska. Prihvatili smo ponuđeno i zagospodarili terenom pa je i gol u domaćoj mreži visio u zraku. No, da će ista za našeg mlađahnog „fora“ Selmana ostati i nadalje začarana, potvrdio je već u 7. minuti kada sa svega 7-8 metara ponovno pogađa samo domaćeg i našeg bivšeg vratara Jelavića, mrežu – ni pod razno. Laknulo nam je u 26. minuti kada jednu od kontri, nakon Toljeve dirigirane dijagonalne lopte na drugu stativu, Bakula pretvara u naše zasluženo vodstvo. Potom su mlakost, opuštenost i sporost u ideji i predaji lopte „preselili“ u naše redove pa je, naročito poslije Matoševe nelogične asistencije umjesto udarca na gol sa svega, opet 7-8 metara, doduše malo iskosa, i naša bojazan za nastavak tekme počela rasti. A domaći su u nastavku ipak malo dodali gas, svjesni da, kako god znaju i umiju, moraju do gola i bod(ova), dok smo mi, po lijepom sunčanom i ugodnom vremenu, nastavili ili, točnije, pojačali uspavanku iz prvog dijela. Kazna je stigla već u 55. minuti kada je „old timer“ Hrnčević, sa jasnim viškom kilograma, ali i manirama „starog lisca“ po pitanju osjećaja za gol, upravo to dokazao i potvrdio te ugurao loptu glavom u mrežu. Svega desetak minuta kasnije igrač utakmice Ante Balen kažnjava bespotrebni „izlet u nepoznato“ našeg „portira“ Išeka i okreće rezultat u korist domaćina, za opću radost i veselje na tribini. Muku smo potom mučili ne bi li došli barem do „egala“, trošili pri tom puno energije, ali i previše „lopti bez adrese“ i kad smo već izgubili svaku nadu, Filip je u trećoj minuti nadoknade iz jedne gužve uspio ugurati loptu u mrežu i, u konačnici postaviti, ipak, realni(ji) konačni rezultat i ishod.

Poslije tekme smo na klupskoj terasi, naravno uz kavu i pivu, komentirali događanja s terena i izvukli zajednički rezime: protiv do sada nogometno najskromnijeg protivnika, mi smo pružili našu najskromniju i najsiromašniju igru. Umjesto sigurne i uvjerljive pobjede kontra indisponiranog domaćina, što bi jučer svaka iole ozbiljnija momčad, uz potrebnu dozu uloženog srca i inata, bez problema učinila, mi smo jedva izvukli mršavi bod i pri tom si priskrbili nepotrebne „treće“ kartone (Radoš, Musa, Šarić) pa ćemo na domaći ogled s Maksimirom istrčati prilično oslabljeni. Eto, jednim udarcem odnosno nastupom, uspjeli smo „ubiti dvije muhe“, ali, na žalost, u korist svoje štete. Sklon sam naše dečke pohvaliti, ukrasiti ih vijencima slave i kovati u zvijezde kada na terenu pruže i daju sve od sebe, pa makar izgubili, kao što je bio nedavni slučaj kontra Lučkog doma, ali, na žalost i u još niz sličnih utakmica sa sličnim ishodom. Ali, sklon sam im dodijeliti i kaktuse kritike i „porciju špota“, kada si iste priskrbe nastupom i igrom kakvu su prezentirali u Petrinji. Bez obzira na vidljiv nedostatak potrebne energije, u velikoj dozi potrošene baš kontra Lučkog, prava momčad istu mora nadoknaditi sa tek 10-20% „proširenim srcem“ ili sa istim postotkom uloženog inata kojim se brane klupske boje, baš kao i osobni i pojedinačni te istovremeno momčadski ugled. „Paranje nosom po oblacima“, povrijeđene taštine i ega pojedinaca poslije više nego opravdanih trenerovih kritika, upravo su dijametralno suprotne i od srca i od inata pa i dijametralno suprotno doprinose spomenutom ugledu, kako pojedinaca, tako i momčadi. Oni koji to na vrijeme shvate imaju mogućnost vratiti se na jedini nogometno i karakterno ispravni put, oni koji pak ne – dečki, sorry…..sami ste izabrali…..

Apsurd cijele ove jučerašnje nogometne priče zapravo se skriva u odgovoru na pitanje: što je bolje – odigrati odličnu utakmicu i izgubiti ili odigrati bezličnu uspavanku a'la Petrinja pa uzeti bod!? Odgovor si potražite ili ponudite sami, kak' vas je volja i kak' vam bolje paše…..

Na kraju želim i moram zahvaliti domaćinima na vrlo prijateljskom i ugodnom prijemu i odnosu, u kakvom je, začudo, protekla i sama utakmica, uključujući suđenje, baš kao i zajedničko ćaskanje poslije tekme. Drago mi je da smo se mogli pozdraviti i makar na kratko družiti sa nekad prvim sucem HNL-a, gospodinom Svilokosom koji nosi lijepo ime Vlado te gospodinom Davorom Ivićem, članom IO HNS-a i „brojem 1“ sisačko- moslavačkog nogometa. Hvala vam, gospodo, uistinu je bilo lijepo vidjeti i čuti vas opet…..

Stoga nemamo ama baš ni jedan i ni bilo kakav razlog da Petrinjcima ne poželimo konačan uspjeh u borbi za opstanak u III HNL-i pa ćemo se i u jesen družiti na nogometnom terenu i, dakako, oko i izvan njega. Želimo im, naravno i da „potresne rane i ožiljci“ što prije zacijele, da im se na lica vrati iskreni i radosni osmijeh, a na one prazne parcele i prostore nove ili bar obnovljene kuće, u kojima će opet pronaći toplinu, mir i ljubav svojeg obiteljskog doma.

Za kraj moram Becu pohvaliti za ugodnu vožnju u oba pravca, a Pavca na dobroj volji da nas sve skupa počasti „pizzama“ u našem bircu. A u bircu nas je dočekala Nina koja mijenja ranjenu Zdenku, čije sam ranjavanje i povredu na radu zorno predočio u prethodnom članku. Nina nas drži budne svojim glasnim i zaraznim smijehom, a za Zdenkom najviše kukaju oni pojedinci među nama kojima je svaki dan znala „nafrkati kutiju Ibareka“. Bog zna do bi to mogel biti…?!

Razme se da smo posle „pizze“ odigrali partiju, dve bele, pri čem vas ne treba čuditi da smo Beco i ja zmagali 3:2 kontra Senada i Baše. Kad već spominjem belu, moram objelodaniti podatak da su večer prije Beco i Vojnić uvjerljivo „zmazali“ Šolića i Silvija 4:0. Navodno se Vojnić tu večer prečesto viđal u društvu s četiri dečka, iako je čovjek čist normalnih sklonosti i uvjerenja….

Kad smo već kod seksualnosti i određene nastranosti, za vreme dok smo gledeli tekmu Reala i Citya, šlag na tortu del je Pavac svojom izjavom: „Dečki, jel vi znate da je golman Reala (taj i taj) „ševil“ (ispičavam se na izričaju) žensku veznjaka Citya (tog i tog), dok su još skupa igrali u klubu (tom i tom)?!“ I svi se grohotom nasmijasmo, tražeći odgovor na pitanje – kakve to veze ima s tekmom i s novim čudom u režiji „kraljevskog kluba“ našega Lukice!? A, zapravo, ko zna, možda je baš taj detalj, što psihički, što posredno, što duhovno imal upliva i utjecaja na odlične obrane golmana Reala (istog tog) i nešto lošiju igru veznjaka Citya (istog onog). I koji poučak onda zvleči z cele te priče, osim: treba čem više „šev….“, to je jedini put do pobjede! „Stari bedak i prostak, kak te ni sram?“- to bu komentar moje žene na ovaj poučak. A vi razmislite: držati ga (se) ili ne? Poučka, razme se….ajd, bok!!!