CRTICE IZ KURILOVEČKOG NOGOMETNOG ŽIVOTA

GOL – KAJ JE TO?

Turopoljski nogometni vikend koji je iza nas mogli bi svesti, bar kad su tri naše vodeće perjanice u pitanju, pod zajednički nazivnik s radnim naslovom – „0 – 1“. S ovakvim je rezultatom, doduše možda pomalo i očekivano, ali na kraju „sumnjivo nategnuto“ i nezasluženo, na isteku 98. minute, Gorica poražena doma od Hajduka, uslijed čega je čvrsto prigrlila prvoligaški fenjer. Svakako neočekivano su i Lukavčani doma posrnuli kontra susjeda iz donjeg dijela tablice, maksimirskih Ravnica, istim i već spomenutim rezultatom. Ni u snu očekivano, i mi smo doma doživjeli identičan poraz od momčadi prilično prevrtljive čudi, Bistre, čije je sjedište na meje između Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije, a baš u tom njihovom sjedištu ih je Lukavec prije tjedan dan porazil rezultatom 2:3.

Taj njihov domaći poraz kontra Lukavca nikak nam ni išel u prilog jer je dečke z Bistre prisilil da se negde „vade“ za neplanirano domaće posrtanje i gubitak „već uknjiženih“ bodova, a mi smo na tem putu bili prva stanica. Da bi za njih mogli biti i stanica spasa na tere budu probali oprati svoje minule grehe, upozorili su nas već v 9. minuti kad je Pavlović iskoristil nedopustivo prekomforan pristup dijela naše obrane i precizno pogodil vuz samu stativu nemoćnoga Lalića. Akcija koja uistinu niš ni obećavala niti je bila plod nekakve smislene gostujuće kombinatorike, upraf im je zahvaljujući našim lijenim i nepravovremenim reakcijama, ponudila neočekivanu priliku koju su znalački iskoristili i šokirali nas na samom otvaranju utakmice. Nedugo zatim gosti su skuvali još jednu gužvu pred našim golom, poslije ubačaja z kuta, ali bez veće opasnosti po naš gol. I to je bilo doslovno sve kaj se tiče njihovog dolaska pred naš gol v prvom dijelu, sve drugo događalo se u pravcu njihovog gola i nadomak istoga. Niti jedan od barem desetak ubačaja z levog ili desnog boka nismo uspjeli iskoristiti ili opasnije zaprijetiti, čak ni kad je lopta šetala po gol liniji ili vuz nju. Udarcima iz daljine nismo pak uspijevali nanijeti štetu gostujućem bunkeru jer su isti u pravilu završavali u bloku gusto i duboko postavljene obrane i šume nogu. Ne pamtim ni jednu, ne samo našu utakmicu, na kojoj su obrambeni igrači čak četiri put branili i izbacivali loptu ze same gol linije. Čak ni v situacije  kad je Aleks, baš kak i tjedan dana prije v Karlovcu, zaobišel golmana i uputil loptu v prazen gol, ona ni odsjela v mreže već na noge natrčaloga gostujućega stopera, od koje se pak odbila do našeg natrčalog Pušića koji poteže od prve i pogađa, a sad već i vi vjerojatno pogađate, ne praznu mrežu, neg prečku. Za neverovati….. Odigrali smo uistinu jedno vrlo dobro poluvrijeme, stvorili prilike kak na nekoliko utakmice skupa i umesto da na predah otijdemo rezultatom 4:1 ili 5:1 v našu korist, na semaforu je i dalje stajalo 0:1. Opet i fakat za neverovati….

Upravo nam je igra iz prvoga dijela dala za praf nadati se i verovati da bumo zabiti taj „prokleti“ gol i došli do toliko željenoga boda, a zakaj ne i do punoga plijena!? Sumnju vu tu i takvu nadu i vjeru narušil mi je već naš polazak s centra, a potom i uvodne minute na startu drugoga poluvremena. Govor tijela naših igrača i angažiranost koju je isti ponudil, nikak nisu bili na tragu momčadi koja stremi i žudi za izjednačenjem, koja je spremna da srcem, zajedništvom i agresijom dovrši dobro započeti posel iz prvog dijela. Ispada da je zapraf naša totalna dominacija z prve 45 minut bila i najveća zamka za nas same v nastavku priče jer smo očito ostali u uvjerenju „da bu Bistra pala sama od sebe“. Lagani pristup, z dozom pretjerane ležernosti i tika-taka loptanja i kruženja oko Bistranskog bedema, nisu ponudili ništa novo osim već viđenoga v prvom polčasu, ali izostale su i onak brojne i izgledne prilike. U isto vrijeme želja i inat dečkov z Bistre da obrane i sačuvaju minimalnu prednost su iz minute v minutu rasli…..Ni Senadove logične igračke izmjene, kak ni one v pogledu igre, nisu donesle očekivanoga učinka, barem kada je v pitanju dodatna agresivnost i pritisak na gostujući gol. Što više, čak nas je „mali“ Bakula po ulasku v igru naljutil svojem naoko nezainteresiranem pristupom, ali, gle vraga, baš je on v svojem prodoru nadomak Bistranskog gola, v 86. minute, rukama odgurnut izvan linije terena. Za suca utakmice i za moju malenkost nije bilo dileme – to je kazneni udarac, iako su ga neki kibici, nadasve oni rijetki gostujući, ocijenili „prenategnutim“ i sumnjivim. No, kad je gostujući vratar Nikola Rihtar skinul neuvjerljivi udarac Antonia Ćosića z 11 metri i z tem potvrdil kandidaturu za igrača utakmice teru je najavil još v prvom dijelu, bilo je jasno da smo tu utakmicu nepovratno zgubili.

Ne sjećam se kad me je i koji to domaći poraz tuliko rastužil k'o taj subotnji kontra Bistre. Do neba mi je bilo žal tih jebenih bodova koje smo već posle odličnog prvog poluvremena po igri i više neg zaslužili, a teri bi bili pravični i dodatni prilog samopouzdanju naše mlađahne momčadi. Žal mi je bilo i te dečecov teri su totalno nadigrali protivnika i većim delom tekme igrali „viktoriju“ na Bistranski gol, ali…Jedno i jedino pitanje na koje v nogometnom smislu nisu našli odgovor je baš ono naslovno: gol – kaj je to??? To je daleko najvažnije i sveto nogometno pitanje pa točni odgovor na isto znači pobjedu i bodove, a netočni ili nedokučeni, kak je to slučaj z nami – poraz. Ma koliko on bil bolan i nepravedan z aspekta same igre i viđenog na terenu, on konture pravednost ipak dobiva upravo iz jednostavnog i jedinog razloga – gol nismo zabili. Gosti su, rekel bi, ni krivi ni dužni, zabili jednoga i tu je svake mudrosti, pripovesti i popovanju kraj….

Vidno potresen zbog svih opisanih okolnosti koje su prethodile ili „kumovale“ ovakvom čudnom porazu, bil je i Senad, ne skrivajuć svoju tugu i nedoumice na jutarnje nedjeljne medice, pardon travarice. Po glave mu se motala i ideja o odstupanju z pozicije trenera, koja kakti v pravilu navek nosi određeni pozitivni šok i pomak nabolje. Moram v ove prilike razočarati našeg trenera i dragoga prijatelja i jasno mu dati do znanja i nastavno argumentirati kak je riječ o ideji koju bum ja krstil kak očiti, a potencijalno i fatalni – promašaj i zabludu. Ćorak! Nema toga trenera koji te dečurlije more prenesti sve te silne ideje i tajne nogometne igre, hoćeš v taktičkom, tehničkom ili psiho-fizičkom iliti mentalnom smislu, nafčiti ih pravilnom sportskom i ljudskom ponašanju te manirama poželjnim i primjerenim njihovom mladenačkom odrastanju i sazrijevanju. V isto vreme treba se znati postaviti i prema onim „starijim mangupima“ v momčadi, držati ih „nabrundanima“, odbrusiti im ako treba…pa sve to skupa na kraju ukomponirati v momčad, a završno v pobjedu i bodove. I trener i precednik i uprava i te kak su svesni da se vu tem komponeranju prije s'ega treba naoružati strpljenjem, i to debelem i dugotrajnem. Baš kak moraju biti svesni da bu na tem putu još puno padova i uspona, poniranja i dizanja, promjenjivih partija, ćudi i ponašanja, iz jednostavnog razloga jer su to atributi i „epiteti“ koji se vežu vuz i jednostavno pripadaju mladosti i neiskustvu. Okrenuti leđa te mladosti, upravo v tim pomalo teškim i presudnim trenucima, nikak ne bi bilo poželjno ni uputno, pa ni korektno. Da, sve to skupa je i jedna svjesna i velika žrtva svih struktura kluba koja neminovno traži i određena odricanja, pri čemu sam svjestan da ista najčešće i v najvećem obimu padaju baš na – Senadova leđa. Sretna je okolnost da su posrijedi velika leđa i snažna pleća koja mogu podnesti puno toga i ispod kojih se krije isto takvo sportsko i ljudsko srce. Zato se v postojećoj situacije treba fokuserati i posvetiti obostranoj bogomdanosti na relaciji trener-igrači-momčad, uložiti dodatne i isto tak obostrane napore da dijagnosticirana bogomdanost ide uzlaznom linijom. A onda bu završetak jesenske polusezone otvoril priliku za analizu i završni snimak činjeničnog stanja, pri čemu bi rendgenski nalaz trebal pokazati da li je i kuliko prijeđeni put utemeljen, ispravan i poželjan ili pak na tom putu treba potražiti nove staze ili prečace koji vode do željenog cilja. Sve drugo v ovom trenutku bi bilo deplasirano, nepotrebno i suvišno i zaprav bi predstavljalo čisti i veliki autogol svih klupskih struktura. Kad već ne znamo ili ne mremo zabiti gol, bogme nam nikak ni sila da si još k tomu zabijemo i – autogol!?

Uf, fest sam se potrošil dok sem na paper prenesel ove velike misli pak bi si štel malo počinuti vuz neke laganeše teme. Med takve svakak ubrajam nedjeljno slikanje naših klinaca za godišnji kalendar za 2023. leto, teri bu inače posvećen 75. godišnjice kluba, čija proslava sledi upraf k letu. Maglovito jesensko jutro nam ni omogućilo da se slikamo negde vane, v prirode, v ozračju Bašine brižno podšišane travice i zelene čempresov pak smu to morali obaviti v velike sale. Bila je to jedna veeliiika sportska modna revija svih đaka z naše nogometne škole pak moram priznati da ih je fakat bilo lepo gledeti kak se tiskaju jen do drugoga i zauzimaju biranu pozu, v prvom planu, za tu povijesnu sliku. Primetil sem tak i da si je mali Jura naredil i posebnu, z gelom doteranu frizuru tak da su mu beli  lasi po sredine glave onak malo i nemarno štrčali v zrak.  I ne daj Bože da ga negdo pomiluje po glave i pokvari mu ranum zorum i teškum mukum namešćenu zurku! Klinci su strpljivo čekali svoj red na slikajne, a dok su čekali malo su se i loptali pak su v salu donesli i malo blata na malemi kopačkami. Lepo su se poslikali i razbežali van, natrag na igru, a blato je ostalo na podu sale. S obzirom da je GM-u v posjete bila supruga, to su se oba dva nekam zavlekli i nestali (sumlivo mi je to…), to ni imal do salu zmesti i spomenuto blato očistiti. Razme se da je Senad zel metlu, izbora ionak ni imal, i lepo zmel i od blata očistil pod sale, dok su se GM i gđa negde igrali, do zna čega, mame i tate ili možda doktora…? E, sad, na stranu to njihovo igrajne, stareši ljudi i mala deca dojde ti na isto, pa nek se onda deca igraju, ali si postavlam pitajne jel vu te metle v Senadove ruka ima kakve simbolike!?

Možda je ta metla nekakvo predskazajne za ono kaj bi se moglo ili se bu moralo dogoditi na kraju jesenske polusezone? A kad metlu već zemeš v ruke, velikoga izbora pak nemaš, samo su dve mogućnosti pred tobum: ili buš zmel i pomel kak spada i kak Bog zapoveda s'e oko sebe ili buš tu istu metlu zajašil i vinul se v neslućene visine, v susret suncu i mesecu….!

Praf za praf postoji i treća mogućnost, a ta se zove – nova metla…Do kraja jesenske polusezone još je fajn čas i vremena pak vam prepušćam da ga iskoristite na promišljanja i prognoze, a morete hititi i teru okladu na temu: kak bu zapraf završila i kaj se bu dogdilo z tum – metlum!?

Ajd, bok, dosta mi je pisanja za denes, imam ja i drugoga i spametnešega posla pak si najprije idem dvorišće – zmesti. Z črešne mi je opalo milijon listov, a vuz to mi se i moj zlatni retriver Beny čera, baš na svoj 15.-ti rođendan, lepo zmetal na dva mesta. Blažena metla….