Vladimir Stepanic.jpg

CRTICE IZ KURILOVEČKOG NOGOMETNOG ŽIVOTA

Tekst piše: Vladimir Stepanić

…DA TE BRIŽNO PRATE, SAMO OČI MAJKE ZNAJU…

U proteklom smo vikendu, kaj i sam naslov sugerira i potvrđuje, epitet središnjeg događaja, ipak, podarili prazniku koji, barem je to moj dojam, kod nas još uvijek ne doživljava pažnju i tretman koji bi mu trebali pripadati, a koje bez ikakve sumnje zaslužuje – Majčinom danu. Od početne životne činjenice i spoznaje – „majka je samo jedna…“, preko onih koje stječete i učite kroz djetinjstvo i mladost, ali i životnu zrelost kako bi konačno naučili i uvjerili se kako je „majka i borac i ratnik, i briga i pažnja, i melem i utjeha, i roditelj i prijatelj i najveći učitelj…“ pa sve do tople naslovne ugodne istine, majka je bila, jest i uvijek će biti – MAJKA. Sa očima koje te budno i brižno prate od trenutka kad te u rodilištu prvi put primi u naručje i suznih očiju obljubi pa sve dok te oči starice, sa skrivenom suzom i sa sijedom kosom ne isprate iz bolesničke sobice. MAJKA!!!

 

Verujem da je normalno pa čak i poželjno da čoveka moje dobi, naročito na taj dan, opere nostalgija za majkom, a ja sem svoju probal „primiriti“ z velikem lampušom i tihem očenašom na majčinem grobu. I moram priznati da mi je posle toga ipak bilo nekak puno leže, i pri duše i pri srcu….

Ali, život vas „goni“ dale, pak sem se i ja otpravil prema našem klubu na jutarnju kavicu, teru u pravilu zamenim za – medicu. Sam Bog da sem se putem setil kak za šankom tu nedelu delaju skupa i Zdenka i Nina, a, Bože moj, i one su mame pak je to i njihov dan i praznik. Študeral sem kakvu jem sitnicu kupiti kakti mali znak pažnje pak sem odlučil, poznavajuć ih, da bi se više razveselile kakve papice neg nekakve rožice tera bu do popoldan, kad pejdu domom, već pomalo uvenula. Napunil sem jenu vrećicu z više fele bureka, slancov i perecov, svečano jem istu uručil pravdajuć pri tem svoj odabir „poklona“ z činjenicum da „s'aka ljubav, pak tak jenem delom sigurno i ona majčina, ide i čez želudec…“. Ženske su zele „poklon vrećicu“ i bez preveć emocije, a očito i bez potrebne i očekivane gladi, hitile ju na frižider. Po časku su peciva podelile dečurlije, velikodušno su i burek nudile okolo po bircu pak mi je bilo jasno da z poklonom baš i nis potrefil. Nema veze…ak niš nafčil sem još jenu lekciju v životu pak budu drugo leto lepo dobile „kitu“….rožice, razme se, pak si ju nek lepo deneju ili obesiju kam 'oćeju….

Privodeć kraju temu o majčinem danu, moram pofaliti svoju decu tera su se setila svoje majčice Barice pak ju je na stolu čekala nekakva cvetna ikebana i šalica z natpisom „najbola mama na svetu“, k tomu i puna nafrkane cigaretlinov tere „kraljica majka“ rado konzumera. Malo sem, kakti reda radi, protesteral protiv spomenutoga natpisa, smtarajuć ga malo „preteranim i preuveličanim“, ali nis imal izbora neg se z istem pomiriti. Pri obedu mi se nekak činilo da se naša majka, za razliku od Zdenke i Nine, puno više obradovala pastrve z roštilja neg ikebane i šalice. Ali, ne treba tomu pridavati nikakvu, kamo li posebnu važnost, ipak je najvažnije da svoj osmeh sreće ni mogla skriti…

V sportskom smislu, centralni događaj vikenda bila je subotnja tekma kontra vrlo dobre momčadi Maksimira, tera još navek gaji nade o mogućem plasmanu gore više, v jedinstvenu 3. HNL. Vuz to, v tekmu kontra jakog suparnika tera bi i nam trebala donesti „matematički“ mir o opstanku, bili smo prisiljeni istrčati bez „požutele“ Raše, Mije i Muse, also bite, ipak oslabljeni. Razvoj događaja na terenu potvrdil je da je riječ o vrlo nezgodnom protivniku, rastrčanom, konkretnom i prilično opasnom po naš gol. Ali i naš je pristup bil bitno drugačiji od onoga „petrinsjkoga“, zaprav na tragu onoga kojega smo prezenterali doma kontra Lučkog i Trnja. I to je bilo ključno v činjenice da smu, priznajuć ukupnu laganu maksimirsku dominaciju, ipak ostali neporaženi, uz po jeden pogodek v svake mreže. Gosti su poveli euro-golom Mamića v 63. minute, a poravnanje je stiglo pred sam kraj, v 84., poslije obaranja Župetića nadomak golu i logičnog kaznenog udarca. Mlađahni Selman je pokazal da „ima muda“ te se prijel izvođenja udarca z 11 metri, a v bombu z kojum je rasparal gostujuću mrežu k'o da su se slile s'e frustracije zbog niza promašene prilike v prethodnemi utakmicami. Gosti su, kak je to već običaj i navada, gunđali i štrajkali protiv dosuđenoga penala, kaj im se baš i ni splatilo jerbo je njihov predstavnik kluba udaljen z klupe i prosljeđen disciplinskom sucu na daljnju „obradu“. Gunđali su oni, a bogme i posle tekme verbalno napadali i pomoćnu sutkinju Maju jerbo se, sirota, v jene akcije usudila mahnuti da je lopta prešla liniju i završila v gol-autu. A to nikak „ni smela“ jerbo je ta ista lopta posle nezinoga mahanja, završila v našem golu teri je, razme se, poništen, kaj dečkima z „maksimirske šume“ nikak ni pasalo jerbo su, eto, oni jednostavno morali pobediti….Je, dečeci, ni tomu baš navek tak kak si vi želite ili senate, kaj bi tek trebali naši dečki reći na „mali milijon“ previda, propusta i nepravde tere su je, neopravdano i neobjašnjivo, pratile celu sezonu. Po tem su oni već zdavna trebali zdići „kurilovečku seljačku bunu“, a od toga tak nikakve koristi ni, s'e kaj moreš zvleči i dobiti je – „užarena kruna“ na do zna čije glave. I v pobede i v porazu, i v dobru i zlu, čovek mora znati biti i moći zajti kak – veliki…

Tak smu se, eto, i mi dokopali toga je'noga jedinoga boda teri nas je rešil s'e brige i matematički nam i k letu osigural nastup v treće lige. Ispada da nam je Maksimir zapraf donesel maksimalni mir….pak mu na tomu lepo zafaljujemu. Ali, predi sega naše struke i našim dečkima teri su skupa odigrali još je'nu mušku tekmu za zadovoljstvo i pohvalu s'e kibicov, uključujuć, razme se, i „nabrundanoga“ domara Bašu teri jednostavno ni dozvolil da mu Pavac, teri je zabijal i Zvezde, drži predavajne o nogometu, s obzirom da je i on svojevremeno zabijal i Peskovcu i Rakovcu i do zna komu s'e ne….!

Maksimalni mir iskoristili smu za kaj drugo, neg za par partije bele pri tere smu Pavac i ja dobili četri, a Ćiro i Miki dve partije pak vam je rezultat i više neg očit. Ništa novo, rekel bi, samo ROS – realni odnos snaga. Dobro, oni su bili malo hendikeperani jerbo je Ćiro došel z nekakve fešte, razme se z Odre pak je nekak bil „umoren“ za igru, a i karte su mu rado curele z ruk…Jebi ga, nema tu milosti, s'e slabosti protivnika treba iskoristiti….Bela se već tradicionalno čez tjeden igrala i za roditeljskem stolom, ali na zamolbu gospona Vojnića rezultate v ove prilke ne bum obznanil (onda znate kak je prešel, k'o bos po…). Eto, gospon Vojnić održal sem svoju reč i s'e premučal….ha, ha ,ha…

Inače, glede sportske rezultatov minuloga vikenda, veterani su još v petek dobili i drugu v nizu, kontra Gradića je bilo glatke 2:0. I de ćeš veći i lepši razlog za počastiti se z domaćem odojkom z ražna, teroga nisu mogli sami pojesti pak je, fala Bogu, i nas okolo fajn toga dopalo. I bogme je odojek bil za 5, lepo pečen i lepo slan pak s'e pofale idu na račun sponzora i pećokurca istodobno, gospona Pecka. Za verovati je i nadati se da bu ovakvu, s'ake fale vrednu akciju ponovil i tam negde na jesen, taman kad grožđe poberemu i mošteku se razveselimu…

Kaj se naše mladeži dotikavle, ni lepo ni dobro se nisu provele jedino „dvojke“ mlađe i starije pionirov jerbo su doma „masno“ zgubili od vršnjakov ze zaprešićkoga Intera. Zato je prva postava mlađe bila uvjerljiva protiv Ponikve (6:0), dok su stariji zvlekli veliki bod (2:2). Nino se ze svojemi kadeti z Buzina vrnul z tri boda zafaljujuć 4:2 pobede, a Rašo je z juniorima donesel takaj veliki bod (0:0). I limači su se z Ivanića vrnuli veseli, z istem rezltatom i učinkom kak i kadeti z Buzina. V nedelu dopoldan je bila revija utakmice naše najmlađe nade jerbo su međusobne tekme imale „dvojke“ i „trojke“, kak prstićov tak i limačov. Rezultate ne bum posebno izdvajal niti istical jerbo kak god okrenete, pobedili su – naši. Važnije je da su mamice, na svoj veliki dan, mogle uživati v igre i loptajnu svoje „male anđelekov“, a tateki se poskriveć prišmajhlati k Zdenke i Nine na šanku. Nadam se da su uživali i guštali, i mamice i tatice….

I na kraju, svim dragim majkama, ma čije bile i ma gdje bile, želim da im njihov dan dogodine bude još cjenjeniji i priznatiji, puno radosnije i iskrenije slavljen i hvaljen….sretan vam još jednom vaš Majčin dan!!!

Priuštil si bum pravo i privilegiju da našem klupskom „nogometnom ocu i mentoru“, Senadu Harambašiću, v ime s'e vas, dragi kibici i čitatelji, zaželim sreten rođendan. Nadam se da v sredu  budu čestitkami pridružili i naši igrači i poklonili mu pobedu na domaće kup tekme protiv susedov z Mraclina. Tekma je na rasporedu v 5 vur, a fešta odma posle toga….čaše i pribor za jelo zemite z doma. A valda bu i „škrtac“ malo odrešil kesu i čoveku daruval kakvu „zlatnu vuru“, z posvetum razme se….E, moj Senade, al' se buš načekal takvoga čuda…..

A ja bi vam štel, s'em skupa, daruvati vuz ovaj tekst i još je'nu dodatnu svoju pripovest tera ima dodirne točke z Maksimirom, samo ne z klubom protiv teroga smu igrali ovaj vikend, neg ze zoološkem vrtom smeštenem v srcu Makismirske šume. Priča se zove „Pidžama špancir“ pak do voli nek čita, a do ne voli nek na istu – ne „klikne“….i najte mi, prosim lepo, zbog ove darežlivosti niš zameriti…ajd, bok!

PIDŽAMA ŠPANCIR PO ZOOLOŠKOM VRTU

spider-monkey-photography-clip-art-monkey-swinging-in-a-tree-clipart-plant-seed-grain-vege

Priča zadire u rane sedamdesete prošloga stoljeća, spomen kojih će u mnogima ponajprije probuditi asocijacije i uspomene na „hrvatsko proljeće“ koje je bilo udarna i senzacionalna, a nadasve nepoželjna i neprimjerena politička vijest i događaj u cijeloj bivšoj državi. Moja prva asocijacija, tada kao jedanaestogodišnjeg klinca, nema nikakvih dodirnih točaka sa spomenutim proljećem i namrštenom facom druga Tita, ali zato ima velikih sa vrućim ljetom te 1971. godine.

Baš prvih dana toga ljeta, negdje u drugoj polovini lipnja sam završio četvrti razred osnovne škole i sa vršnjacima se prepustio užicima koje nosi dugotrajno ljetno ferije, bogato prelijepim danima bez posebnih obaveza i bez primisli na školu. Jedina naša briga je bila kako tu seosku idilu Kurilovca nadopuniti s našim dječjim igrama i nestašlucima. Dilema tek jedna – od kud krenuti, od obirače sočnih trešnji po seoskim vrtovima, ribičije na potoku Lomnici, dežuranja s pračkama ispod seoskih murvi, loptanja na školskom igralištu, pikulanja i kockanja…i pitaj Boga od kakvih sve ne razbibriga. Na moju veliku žalost, negdje početkom kolovoza te su moje dječje uživancije i strasti neočekivano i naprasno prekinute. Zdravstvenim problemima koje sam imao u toj fazi djetinjstva, vezanim uz stalno i iritirajuće crvenilo u očima, mama je napokon odlučila stati na kraj. Naš posjet školskoj ambulanti završio je na najnepovoljniji mogući način za mene i za moj bezbrižni dječji način poimanja života. Uputnica za bolničko liječenje u maminoj torbi značila je da ću preostali dio ferija provesti i završiti na način o kojem nisam razmišljao ni u najgorim snovima – u bolnici. Podrhtavanje mojih usnica značilo je da su i krupne dječje suze prve na redu u toj mojoj maloj dječačkoj čekaonici tuge i očaja.

Nikako se nisam mogao pomiriti sa činjenicom da ću već prekosutra, u ponedjeljak ujutro, osvanuti u bolničkoj sobi, na dječjem odjelu bolnice Rebro. Kako su moji odlasci k doktoru do tada, srećom, bili vrlo rijetki, to za tu doktorsku bijelu kutu i slušalice oko vrata nisam, Bogu hvala, imao ni želje ni potrebe, još manje bilo kakve simpatije. Uostalom, zadnji moj susret s bijelom kutom datira iz dana obaveznih liječničkih pregleda i cijepljenja prije polaska u prvi razred. Sve one dječje prehlade, šmrcanja i viroze rješavala bi moja baka svojim domaćim ljekarijama – šalicom lipovog ili bazgovog čaja s medom, kriškom limuna ili, onak' poskrivečki, čak i žličicom rakije u čaju. Zahvaljujući njoj, odlazak k doktoru za mene je zapravo bila velika nepoznanica i mala besmislica.

A sad sam se najedanput i preko noći našao u situaciji da moram u susret i  naručaj tom doktoru i to na njegov teren, ni manje ni više neg' u bolničku sobu. Uz to, moram i prekinuti to svoje bezbrižno ljetno ferije i vesele igre s prijateljima, od kojih se moram oprostiti na tko zna koliko dugih dana i noći i mahnuti im na pozdrav. I kako se onda pomiriti sa svim tim ružnim spoznajama i s tom surovom i neizbježnom istinom i stvarnošću?!

Tužnih obraza i prestrašenog pogleda koračao sam s mamom dugim bolničkim hodnicima na putu do četvrtog kata i dječjeg očnog odjela. Onaj specifični miris bolnice, toliko sterilan, a u isto vrijeme i toliko poseban i sveprisutan, dodatno me šokirao i natjerao da se poput školjke dodatno povučem i zatvorim u sebe. Tople i ugodne riječi dobrodošlice starije doktorice, šefice cijelog odjela, zapravo nisam ni čuo niti ih bio svjestan, a niti su me uspjele imalo utješiti i umiriti. I mama mi je, doduše nekoliko godina kasnije, priznala da nikad neće zaboraviti moju sliku kako u trifrtaljnoj bolničkoj pidžami sjedim na krevetu i brišem krupne suze s kojima sam neutješno zalijevao svoj ostanak i oproštaj s njom.

Baš tako niti ja nisam, eto, poslije više od pedeset godina zaboravio taj osjećaj koji je prežimao veselog, bezbrižnog i nesputanog seoskog dječarca zatvorenog u bolničkoj sobici. Uistinu sam se osjećao kao ptica koja je do jučer slobodno i nesputano letjela nebeskim prostranstvima, a sad je najednom osvanula zatvorena u uskoj krletki. Potpuno sam potonuo u svojoj nemoći i izgubljenosti, ljut i ogorčen na majčino bezdušje kojim me je ostavila na tom  bolničkom cjedilu, ne shvaćajući, naravno, pri tom, neizbježnost, nužnost i dobronamjernost njezina čina. Uz to su me u sobi dodatno nervirala i tri, četiri klinca u dobi od pet, šest godina, koji kad nisu kmečali i nešto zanovijetali, onda su k'o  muhe bez glave trčali po sobi i igrali se na način primjeren njihovim godinama. Sve u svemu da poludiš u tom najdužem i najnemirnijem bolničkom ponedjeljku u mom životu….

No, nevini i čisti dječji svijet ima i niz svojih vrlina i prednosti, a jedna od njih svakako leži u činjenici da djeca puno lakše prilaze jedna drugima i sklapaju prijateljstva. Tako sam se i ja već slijedećeg dana, u tom našem dječjem svijetu bolničke sobe, približio dječaku koji je ležao na susjednom krevetu. Zvao se Vedran i na liječenje je stigao iz Virovitice, a kako je bio dvije godine stariji od mene, to sam s njim puno lakše „kliknuo“ zajedničke teme razgovora. Cijelo vrijeme koje nam je ostalo na raspolaganju poslije obavljenih pregleda i pretraga, a naročito ono popodnevno i večernje, provodili smo zajedno u beskonačnim razgovorima, razmjenjujući priče iz dječjeg svijeta koji je neiscrpan izvor doživljaja i mašte. Zahvaljujući novom prijateljstvu s Vedranom i moja je bolnička tjeskoba i izgubljenost pomalo posustala i izgubila se u nekom drugom ili trećem planu. Baš u skladu s imenom mojeg novog prijatelja, moji su bolnički dani poprimili obrise vedrine i sasvim drugačije, veselije i zanimljivije tonove podnošljivosti.

Negdje nakon desetak dana našeg novog i velikog prijateljstva, Vedran se tog četvrtka pred večer vratio u sobu poslije posjete njegovih roditelja. Naravno da je bio posebno veseo i radostan nakon popodnevnog dugog druženja s mamom i tatom i zdušno se raspričao o trenucima provedenim s roditeljima. Vedran je i inače imao naviku i potrebu svoje priče dodatno ukrasiti svojom bujnom maštom i „bijelim dječjim lažima“ te ih tako dovesti u pomalo nadnaravnu sferu i svrstati u rubriku „vjerovali ili ne“. Za vrijeme večere samo mi je pravio društvo jer se, po vlastitim riječima, ionako prenajeo s roditeljima pa je sad odlučio i mene dodatno i pojačano nahraniti svojom pričom. Ispričao mi je, između ostalog, kako je s mamom i tatom bio u posjetu zoološkom vrtu koji je u neposrednoj blizini bolnice i kako su se baš lijepo proveli i zabavili. Bio je oduševljen obilaskom raznolikog životinjskog svijeta koji obitava u zoološkom vrtu, pri čemu su razigrani i gologuzi majmuni na njega ostavili najljepši dojam. Ukupni pozitivan dojam dodatno je ukrasio i tata koji ih je sve zajedno počastio čevapima i cugom na terasi kafića unutar samoga vrta. S toliko je zanesenosti i oduševljenja pričao o svemu tome da uistinu nije bilo ni jednog jedinog valjanog razloga da ne povjerujem u istinitost svega opširno ispričanoga.

Naravno da mi se još tijekom tog razgovora rodila logična ideja: pa i moji će u subotu doći meni u posjetu pa zakaj se onda i mi ne bi odšetali do tog zoološkog vrta u kojem do sad, naravno, nikad nisam bio?! Ideju sam zadržao za sebe, ne odajuć ni Vedranu svoj subotnji plan i namjeru, u nestrpljivoj nadi da će ta subota što prije svanuti. Čim je mama tog prijepodneva osvanula u bolničkom hodniku, odmah sam je dočekao s pričom kako je Vedran s roditeljima bio u posjetu zoološkom vrtu pa kaj onda ne bi i mi….Na molbe i vapaje svog mezimca, za kojeg je znala da prilično teško i tjeskobno provodi dane u bolnici,  mama se jednostavno nije imala snage ni srca oglušiti. Njezin pristanak izazvao je u meni neopisivu radost i oduševljenje, koje je dodatno naraslo kad sam vidio da su mi u posjetu stigli i bratić Željko i njegova mama Jelka. U toplom ljetnom danu, naša se mala karavana odmah otputila u šetnju niz brijeg na kojem se skrasila bolnica Rebro. Uz jednu, ali vrlo važnu napomenu, da sam se ja u tu šetnju otputio, ni manje ni više nego u – svojoj trifrtaljnoj bolničkoj pidžami! U pidžami sam se prošetao i Bukovačkom i dijelom Maksimirske ulice i nisam, pri tom, mogao ne primijetiti pomalo čudne i podozrive poglede drugih prolaznika. I nisam tome pridavao posebnu pažnju, uvjeren da u mojoj pidžami nema ništa čudno ni neobično….jer ako je mogao Vedran prije dva dana, putujuć do zoološkog vrta, šetati u pidžami, zašto ne bih i ja to mogao?!

Prve ozbiljnije naznake da u toj „pidžama priči“ ipak nekaj ne štima, pojavile su se na samom ulasku u vrt, točnije na kiosku za prodaju ulaznica. Mami, koja ih je kupovala, prodavač se obratio odmah i bez ikakvog razmišljanja i pardona:

„Gospođo, pa zakaj ste maloga dopeljali u zološki vrt oblečenoga v pidžamu? Pa, ipak to ni red i nikak ne priliči niti se šika, bez obzira kaj je reč o životinjskom vrtu…“

Mama je, razme se, ipak bila malo zatečena s prodavačevim upitom, ali se na svoj način snašla i pribrala pa mu mirnim tonom pojasnila:

„Gospon, znate, sinek mi je v bolnice, tu blizu, na Rebru, pak kaj ima veze ak je te par sto metri prešel v pidžame, am je on ipak još dete…“.

Bez obzira na maminu pribranost i blagoglagoljivo pojašnjenje, mene su ipak spopali prvi znaci nekakve nelagode i neugode jer sam nasred zoološkoga vrta osvanuo u pidžami. To više jer jedno zlo nikad ne dolazi samo pa se upravo to dogodilo i potvrdilo i u cijeloj ovoj pomalo tragikomičnoj situaciji. Naime, upravo tog trenutka blagajni su se približavala i tri-četiri zagrebačka fakina, u prilično dobrom i veselom raspoloženju. Čim su me spazili u pidžami, krenula je njihova zeka-peka i zajebancija:

„Rista, kaj je ovo, pogleč dečeca v pidžame, kaj se morti snima kakav film?!“ – dobacio je prvi, visoki i mršavi dečko, s tamno plavom šiltericom na glavi.

„Jebate, rista, da mu ni stara tu, ja bi prvo pomislil kak je mali zbrisal z kakvoga doma, prdekane ili ludare“ – prisnažio je drugi fakin u kratkim hlačama i plavoj majci s Dinamovim grbom.

E, sad sam se ja tek našel u velikim problemima i u „neobranom grožđu“ ili kak je to moj tata znal reći – „v drek poziciji“. Sram i nelagoda preplavili su cijelu moju figuru tak da sam bil crven k'o rak, imal sam dojam da mi je i ta famozna pidžama od srama pocrvenila. Na rubu plača, ipak sam uspel mami prozboriti da ja dalje u pidžami ne idem jer se budu svi z menom sprdali i zezali me, a to nikak nisam bil spreman podnesti, ni pod razno. I isti čas je pokrenuta akcija spašavanja i snalaženja, bolje reći – presvlačenja i oblačenja. Bratić Željko imal je kratke karirane hlače koje sam mu ja dal prije dve godine jer sam ih prerasel, a on je bil mlađi i mršaviji pa su mu bile taman, ko skrojene za njega. Sreća da je ispod tih hlača imal one plave sportske gaćice u kojima smo vježbali na satu fizičkoga u školi. Skrili smo se iza jednoga grma gdje je Željko skinul kratke hlače koje sam ja jedva jedvice nekak navlekel na sebe i z teškom mukom zakopčal onaj gornji, zadnji gumb. Skinul je i svoju kratku majčicu koju sam još teže oblekel na sebe, jedva da mi je segla do pupka, ali sad sam konačno bil oblečen kak spada i Bog zapoveda, a pidžama je privremeno završila v maminoj torbi. Željko je šetnju zoološkim vrtom nastavil u plavim gaćicama i potkošulji, a ja u njegove, silom prilika skinute ili bolje reći svoje bivše obleke, do zla Boga tijesne i na knap u svim dijelovima. Sva je sreća da je ta kolovoška subota osvanula okupana suncem i posebno toplim vremenom…

Ovaj naš najnoviji modni izričaj i „styling“ ubrzo je otišel u zaborav, jer su svu našu pažnju zaokupile životinje čije smo kaveze i nastambe znatiželjno i širom otvorenih očiju obilazili i razgledali. I mi smo se najduže zadržali ispred kaveza s majmunima koji su skakali po granama i izvodili razno razne – majmunarije. Pri kavezu s lavovima i tigrovima nismo ni pisnuli, a od bazenu s tuljanima smo se oprostili prilično mokri jer nas je „tata tuljan“ uspel pošpricati, skačući za ribicom dobačenom od strane jednog posjetitelja. Kroz zatvoreni prostor sa staklenim izlozima u kojima su bile smještene zmije i krokodili najbrže smo projurili jer nas je i od samog pogleda na zmiju obuzimala jeza. Poslije pomalo napornog obilaska koji je trajal duže od jedne vure, napokon smo osvanuli ispred kioska i male ljetne terase na kojoj su bili složeni stolovi i stolice. Zavalili smo se u udobne stolice i u hipu popili prvu rundu cuge s kojom nas je mama počastila. I dok smo tako veselo čavrljali i smijali se mojem „pidžama posjetu“ zoološkom vrtu, sve više su nam pažnju privlačili mirisi koji su neodoljivo i u sve većim valovima nadirali iz kioska. Nije bilo baš nikakve sumnje da je riječ o čevapima koji se kotrljaju po užarenoj ploči roštilja i odmah nam je bilo jasno da tim mirisima nemamo snage ni volje – odoljeti. Stol su ubrzo preplavile slasne i masne lepinje iz kojih su nas opijali mirisi tih malih mesnatih valjčića, obogaćenih za lako prepoznatljivu aromu luka. I dok sam slasno tamanio čevape i luk, sjetio sam se i svojeg prijatelja iz sobe Vedrana i razmišljao da li su i njemu ta mala čudovišta bila toliko fina i ukusna?! Iako još uvijek nisam bio na čistu sam sa sobom da li je on uopće bio s tatom i mamom na čevapima ili mi je, u svom stilu, tu svoju priču podvalio kao jednu u nizu njegovih bijelih laži…

Poslije užitaka s ukusnim i fino pečenim čevapima, slasnom i masnom lepinjom, ljutim lukom i slatkom orandžadom, a koji su se oduljili i trajali k'o i sam obilazak vrta, došlo je vrijeme povratka u bolnicu. Presiti i prenapiti, tromo smo i usporeno prolazili put do bolnice, to više što nas je na kraju čekala velika uzbrdica kojom se trebalo popeti do samog ulaza. Meni je to čitavo putovanje bilo još teže jer su me poslije obilne klope i cuge, one, ionako, pretijesne Željkove hlače još više stezale i prisiljavale na ukočene i sitne korake. Jedva sam se dogegao i dočekao ulazak u bolničku zgradu, a nadasve ulazak u predsoblje zahoda u kojem smo bratić Željko i ja nanovo razmijenili garderobu. Skinuo sam taj svoj oklop koji su mi priskrbile pretijesne hlače i ništa manje preuska ljetna majica i obukao svoju omraženu trifrtaljnu pidžamu, koja mi je sad bila najdraža na svijetu. Preplavljen olakšanjem i dobrodošlim osjećajem kako se sad puno lakše diše, na hodniku sam ispratio mamu, bratića i ujnu pa mi je uslijed tog olakšanja i rastanak s njima bio nekako manje bolan. Izljubio sam ih sve redom, mahnuo im na pozdrav i odjurio prema svojoj sobi da čim prije pronađem i ulovim prijatelja Vedrana…

On je, poslije bolničkog ručka, bezbrižno lješkario u svom krevetu i listao jednu od svojih brojnih knjiga, bolje reći slikovnica sa temama iz životinjskog svijeta. Sjeo sam na rub njegova kreveta i zavirivao u slikovnicu koju je polako i s pažnjom listao, baš u trenutku kad se pojavila stranica sa brojnim majmunima u džungli. To mi je došlo k'o naručeno pa sam svog prijatelja isti čas upitao: „Ajde mi reci iskreno jel' su ti ljepši ovi majmuni na slici ili oni koje si prekjučer uživo promatrao u zoološkom vrtu!?“ Zbunjen mojim pitanjem, naglo je sklopio slikovnicu i počeo nešto mucati i izmotavati se. Bilo mu je jasno kako sam skužio da mi je zapravo lagao i prevario me te da zoološkog vrta nije ni vidio, kamo li šetao po njemu. Pritisnuo sam ga novim pitanjem: „Ajde mi sad, molim te, lijepo priznaj zašto si mi lagao da si bio u zoološkom vrtu? Ja sam ti povjerovao kao svom prijatelju pa sam danas nagovorio mamu da i mi otiđemo u vrt. Lijepo sam se u pidžami šetao po Maksimiru i zoološkom vrtu i zapravo ispao jedan obični i veliki – majmun. Dobro da me tamo nisu zatvorili u kavez s braćom..“. Prvo ga je spopao dugotrajni smijeh koji je trajao sve do suza, a onda se primirio i konačno prozborio: „Oprosti, prijatelju, ti znaš da ja volim malo ukrasiti te svoje priče pa sam i u toj o zoološkom vrtu malo pustio mašti na volju. Ali nisam mogao ni sanjati da ćeš ti povjerovati u sve to i otputiti se u zoološki vrt u pidžami, stvarno mi je žao….Ali, za čevape ti nisam lagao, stvarno sam ih slasno smazao, samo što ih je tata kupio u obližnjoj pečenjari i donio mi pa smo ih pojeli u vrtu, ali ne onom zoološkom već ovom, našem bolničkom.“

A kaj mi je drugo preostalo neg da mu oprostim tu njegovu malu budalaštinu i prevaru, uostalom, on je moj jedini i veliki bolnički prijatelj. Zapravo, zahvaljujući upravo njemu, vjerujem da sam u povijesti zoološkog vrta zabilježen kao jedini posjetitelj koji je stigao u – pidžami!? Jel' to možda uspjelo kome od vas?

Sve kaj je lepo kratko traje pak je tak i to naše bolničko prijateljstvo potrajalo još samo tjeden dan. Bolnicu od koje sem zaziral i klonil je se i na slikami, ipak sem napustil z lepemi i dragemi uspomenami. No, bez obzira na to, kad sem toga petka v pol dan koračil v svoju hižu i v svoj dom, v svojem Kurilovcu, osjećal sem se k'o – ponovo rođen. A već v ponedjelek v pol osem v jutro zazvonilo je pak školsko zvono, po prvi put v tem petem razredu….