IZ POVIJESTI KLUBA…

 

Iako će kroničari povijesnih nogometnih zbivanja na području Zagreba i Zagrebačke županije zabilježiti kako se lopta prvi put ganjala, a nogomet  organizirano igrao već početkom dvadesetih godina prošlog vijeka (spominje se kurilovečki klub imena „Ilirija“), prava kurilovečka nogometna priča počinje 1948. godine kada je rođen Nogometni klub „Udarnik“. Rođen je, dakle, u vrijeme mukotrpnog poslijeratnog oporavka u kojem se i masovni fiskulturni pokret nametnuo i afirmirao kao jedan od oblika moralne i duhovne obnove zemlje. Dobrovoljne radne akcije bile su opće prihvatljivi i najčešći oblik fizičke i materijalne obnove, u čemu su prednjačili omladinci i omladinke. Oni među njima koji su imali najveći učinak, bili najvrjedniji i primjerni akcijaši i drugovi, časno su bili nagrađivani i proglašavani „udarnicima“.

 

Osnivači kluba Janko i Ivan Leder, Franjo i Juraj Odrčić, Josip Pavišić, Josip Vrčković… svoj su klub krstili „udarničkim“ imenom, sa željom i namjerom da i on bude prvi i najbolji, da prednjači u svemu.

Za prvu pravu nogometnu loptu pobrinuo se, tko drugi, nego prvi predsjednik kluba Janko Leder, a dečki su materijal za gol štange lako pronašli i odabrali u obližnjemu turopoljskom lugu. Igra je mogla početi i lopta krenuti s centra. Vjerojatno nitko od njih tada nije bio svjestan da će upravo lopta, ta najprostija i najomiljenija igračka, mnogo toga promijeniti u svakodnevnom životu i navikama kurilovečke mladosti. I da više ništa neće biti isto kao prije…

Već poslije prvih nekoliko utakmica bilo je jasno da su dečki koji su branili boje svoga kluba postali prava družina i klapa, a ubrzo i ponos svoga sela. Postali su i meta djevojačkih pogleda i razlog rumenila na njihovim obrazima, postali su – momčad. I ne čudi da je deklicama i curama godilo baš njihovo društvo. Stoga su i predvečernja okupljanja na mostu u Dolencu ili na brvni u Lomničkoj sve više odisala zajedništvom i protjecala u pjesmi i veselju, a završavala ponekad sramežljivim, a ponekad i kuražnim ljubavnim jadima i uzdisajima, obično na vrčaku ispod prozora usnulih drvenih kućeraka. Nogomet je tako i u Kurilovcu gotovo preko noći postao najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Dečki su bili neizmjerno sretni i ponosni što brane boje svoga, najdražega kluba. Kriška limuna bila im je velika nagrada i neočekivani „doping“, a kupanje u potoku Lomnici tradicionalni običaj i ritual poslije odigranih utakmica. Da nogomet postaje i više od igre, dečki su spoznali dolaskom prvog trenera, legendarnog Branka Peštaja. Treniranje i druženje s loptom dva puta tjedno postali su i obaveza i izazov, kojem se i poslije napornog rada u polju, šumi ili trsju, ipak rado izlazilo u susret. A gospon Branko je ubrzo postao i prvi honorirani nogometni učitelj: svaki je dan, kao nagradu za svoj trenerski angažman,  iz Kurilovca doma nosio dvije litre friškog domaćeg mlijeka!.

Boje kluba branile su brojne i sjajne generacije nogometaša, mladića i ljudi. Sve ih je nemoguće nabrojati i svrstati u povijesni okvir pa u ovoj prigodi spominjemo njihove predvodnike i najistaknutije članove i aktere. O generaciji iz pedesetih godina prošloga vijeka – Ivan Ica Stepanić, Vlado Voša Cvetko, Jura Lex Radočaj, Stjepan Pilot Đumlija, Josip Oža Đumlija,  Nikola Suvi Vrčković, Pero Gavrilović, Mika Radočaj, Zajec Vujnović… i danas se pričaju bajke, a naročito o njihovim legendarnim utakmicama i pobjedama nad zagrebačkom „Špartom“ (1:2 za Kurilovčane usred Zagreba), što je tih godina rijetkima na području čitavog zagrebačkog nogometnog saveza polazilo za nogom.

Šezdesete godine pamtit će se najviše po nogometnim prezentacijama i vragolijama braće Domitrović, Štefa i Franca, Krste Matakovića, Stilca Veselića, Ivače i Belog Đumlije, Jele Firsta, Ljubičice Pavišića, Pepe Zobića, nešto kasnije i Jožića Barbarića, Vlade Slopka, Mladena Cvetka, a potom je na scenu stupila najdugotrajnija i najtrofejnija „Udarnikova“ družina, rođena i izrasla iz prve juniorske postave kluba. Predvodili su je Pater Đumlija, Lex Radočaj, Čumpek Župetić, Toro Šafranić, Ciko First, Bebi Barbarić, Frenki Zlodi, Milan Vlahovac, Šimek Barbarić, braća Iva i Joža Fabečić, Braco Radočaj, Čefer Mihanović, Vincek Mihanović, Joro Tomašić, Kuki Pogledić, Babriga Jančić, Mikić Stepanić, Štenko Stepanić, Mrco Župetić, Ivica Matković… Ova je generacija izborila vrtoglavi uspon kluba od tadašnjeg „C“ razreda, kao najnižeg ranga natjecanja, sve do Prve zagrebačke lige, a dio njih sudjelovao je i u povijesnom plasmanu u Zagrebačku nogometnu zonu. Ovo je bio i najveći rezultatski doseg u povijesti kluba s obzirom da je Zona bila treći rang natjecanja u ondašnjem sustavu bivše države, a klub je po prvi puta stao ravnopravno uz bok starijem bratu – velikogoričkom „Radniku“. Značajan doprinos ovim uspjesima dali su, u igračkom i trenerskom smislu, Stjepan Čapa Mesarić, Josip Kvaka Leder, Željko Mihalinčić, Lero Fabečić, Dinko Vulelija, a kasnije i Beli Plepelić, Prco Plepelić, Kruno Zaloker, Mirko Babić, Đap Novosel, Rajko Paviša, Besim Deraković i mnogi drugi.

Potom su se na kurilovečkoj nogometnoj sceni pojavili neki novi klinci: Spider Radočaj, Baja Barbarić, Bašo Mihalić, Ivka Ivančić, Jura Jurčević, Ćiro Suša, Žuti Salopek, Pajo Đumlija, Ivek Žagar… koji su klub držali na visokom sportskom i rezultatskom nivou kroz natjecanje u Zagrebačkoj zoni, Regionalnoj ligi i Nogometnoj ligi zagrebačke regije, a uz put su se u sezoni 1995./96. okitili i povijesnim naslovom pobjednika kupa Zagrebačkog nogometnog saveza.

 

Domovinski rat ugasio je i u drugi plan potisnuo nogometne strasti pa je u uzročno-posljedičnoj vezi i klub posrnuo gotovo do najnižeg ranga natjecanja. No, povratak mladića s ratišta označio je i početak novog organizacijskog i sportskog uzleta kluba. Za svega četiri godine „udarnici“ su opet članovi prestižne III HNL, tada četvrtog stupnja natjecanja u slobodnoj i nezavisnoj Hrvatskoj. Na okupu su opet bili Jura, Zdena, Spider, Žuti, Pajo, Belec, Ćiro, Miha, a potom su im se pridružili i Čombe Zubec, Jazo Novosel, Cec Cvetko. Naslijedila ih je generacija igrača koja je poslije dužeg boravka u Jedinstvenoj županijskoj ligi ponovo izborila plasman u trećeligaško društvo pa ih predstavljamo u cijelosti: Pereković, Špehar, Jančić I. i D., Grđan, Šostera, Senjak, Ivanković, Kaurić, Lončar, Pavlica, Paviša Mi. i Ma., Mostarlić I. i B., Harambašić S. i M., Trčak, Muselinović, Klafurić, Ambroš, Stanišić, Đurašin, Mirenić, Senzen, Meglajec, Ferenčak, Berković G. i M, Kriste. Vijeku trajanja navedene garniture igrača potom su doprinijeli i Perić, Kunštek, Mlakar, Bojo, T. i Z. Barbarić, Milanović, Weihnacht i Maljković, a velikim dijelom i trenerski dvojac Benšak V.-Radočaj Ž.

Bilo bi nepravedno ne izdvojiti ovom prilikom generaciju koja je 2009. stupila na nogometnu scenu predvođena Senadom Harambašićem kojem je to ujedno bila i trenerska premijera kada su u pitanju seniorske momčadi. Upornim i fanatičnim trenerovim pristupom i radom, uz asistenciju pomoćnika Tihomira Perekovića, jedna od najmlađih momčadi u povijesti kluba, sastavljena upravo od igrača povratnika koji su prve nogometne korake učinili na kurilovečkim terenima, kroz svega tri godine je iz pretposljednjeg ranga natjecanja promovirana u novog kurilovečkog trećeligaša, a za tu su promociju zaslužni Radoš, Vrdoljak, Mršić, Čičak, Hasanović, Dumbović, Završki, Mostarlić, Žugaj, Dolibašić, Perica, Feljan, Bakula, Japec, Bogović, Sokol, Biljan, Kovačić, Marković, Arbanas, Grizelj, Komšić, Hudžber, Starčević.

Nakon dvije trećeligaške sezone uslijedilo je poniranje i potom višegodišnji boravak u četvrtoligaškom društvu, a  2017. godine opet će se kurilovečka momčad vratiti u elitno društvo III HNL Zapad. Uprava predvođena predsjednikom Filipom Gabelicom, dopredsjednicima Ivanom Novoselom i Silviom Kranjcem, blagajnikom Draženom Vujnovićem, tajničkim dvojcem R. Leder-I. Drvodelić te braćom Krmpotić uspjela je okupiti respektabilnu momčad predvođenu trenerom Perkovićem te sportskim rukovoditeljima, sportskim zanesenjacima i šmekerima D. Janječićem Žicom i J. Šimirom, što je neizbježno rezultiralo i željenim rezultatom koji vodi u viši rang natjecanja.  Okosnicu momčadi činili su Kranjčec, Đaja, Brčić, Čunčić, Brajko, J. Kovačić, Hodak, M. Grdenić, Čolić, Ladović, Krsnik, Šarić, Pralas, Karamatić, Kelava, Horvat…Status trećeligaša ova je momčad dodatno potvrdila i pod vodstvom Damira Biškupa. Manji dio njih i danas su članovi udarne postave, ali su na sceni, ponajviše zahvaljujući suradnji sa starijim bratom i prvoligašem HNK „Gorica“, i neki novi klinci: Povoljnjak, Sedlaček, Velić, Golubić, Humeljak, Mandura, Ćurek, Ištuk, Desput, Spudić, Slunjski, Jelavić, Demo, Banović, koji uz iskusne Matoša i Rajića, prezentiraju najljepši nogomet viđen u posljednjih nekoliko godina i čuvaju visoku 5. poziciju na prvenstvenoj ljestvici: Dakako da je to zasluga i predanog i sistematičnog rada mladog i ambicioznog trenera Perice Vidaka te najbližih mu suradnika Maria Škrablina i Željka Desputa.

Mnoga su trenerska imena dala sportski i pedagoški obol svim prije navedenim generacijama igrača, počevši od legendarnog Branka Peštaja, preko Štefa Domitrovića, S. Đumlije, S. Mesarića, B. Kneza, I. Šanteka, I. Grabera, Plepelića N. i Ž., M. Babića, Viktora Jakog, Č. Jušića, J. Radočaja, J. Mučnjaka, S. Kranjca, Domitrović Ž., M. Štoosa, K. Zalokera, I. Senzena, V. Benšaka, E. Družića, I. Vidovića, Ž. Radočaja, Z. Radoša, Ž. Koškovića, D. Klafurića, S. Harambašića, D. Livade, D. Ditricha, Ž. Pavkovića, Borisa Perkovića, Damira Biškupa, Perice Vidaka, Marka Pancirova pa sve do današnjeg  stratega i povratnika „na mjesto (ne)sreće“ Senada Harambašića.

Sa zadovoljstvom i ponosom u ovom kratkom povijesnom prikazu ističemo i izdvajamo Nogometnu školu mladeži koja se danas promovirala u jednu od najboljih na području Turopolja i Zagrebačke županije. Još od 1996. godine u školi su formirane sve uzrasne kategorije, od prstića do juniora. Najveći sportski domet škola je ostvarila pod vodstvom S. Harambašića, kada je brojila više od dvjesto učenika – malih nogometaša, a pionirske selekcije ostvarile su plasman u I ligu pionira u kojoj su dvije godine igrali protiv vršnjaka iz Dinama, Zagreba, Intera… Veliki doprinos u razvoju i stasanju škole dali su treneri i voditelji među kojima izdvajamo Ž. Radočaja, Ž. Koškovića, S. Grđana, Ž. Domitrovića, S. Žitnika, J. Mučnjaka i D. Livadu. Škola i danas okuplja sve uzrasne kategorije igrača o kojima brinu stručno osposobljeni i licencirani treneri.  Vrlo bitna i nezaobilazna karika u lancu NŠM su roditelji bez čijeg razumijevanja i podrške ne bi bilo moguće ostvarivati primjerene sportske i odgojno-pedagoške rezultate.

 

Posebno vrijedan i značajan domet u cjelokupnom radu kluba dosegnut je organizacijom Međunarodnog turnira limača „Alpas cup Grada Velike Gorice“ koji je 2019. godine doživio svoje jubilarno deseto izdanje. Ovu iznimnu sportsku priredbu najzornije argumentiraju podaci da je kroz proteklih deset godina na njoj sudjelovalo i kurilovečkim sportskim terenima trčalo, igralo se i družilo 450 momčadi za koje je nastupalo više od 6000 dječaka u dobi od 11 godina, koji su branili boje klubova iz 15 europskih zemalja (Juventus, Red Bull, Sturm, Austria Beč, Sparta i Slavija Prag, Legia, HSV, Hannover, Hertha, Leipzig, Crvena Zvezda, Željezničar, Bitola, Olimpija, Maribor, Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek…) te čak i iz daleke Australije!   

 

Kada su posrijedi turnirska događanja, svakako treba izdvojiti i nogometni turnir  „Memorijal Stepanić Stjepana – Štenka“, organizacijom kojeg je klub punih trideset godina obilježavao sjećanje i uspomenu na svog tragično preminulog igrača. Nogometno Turopolje nikad prije, a ,na žalost, ni poslije, nije svjedočilo jačem i masovnijem turniru koji se u pravilu održavao prvog vikenda u srpnju (op.a. 4. srpnja je bio praznik u ex državi –Dan borca), a završetkom turnira službeno je završavala i nogometna sezona te je uslijedilo raspuštanje momčadi i igrača i odlazak na zasluženi odmor, u pravilu na naš prelijepi, plavi Jadran. U trajnom će sjećanju ostati finalna utakmica 1. izdanja Štenkovog memorijala te 1983. godine u kojoj je iznimno motivirani domaćin „Udarnik“ pregazio momčad vukovinskog „Borca“ sa visokih 7:1, a utakmici je prisustvovalo, vjerovali ili ne, više od 700 gledatelja!

 

Važno je pri tom napomenuti da su turnirska događanja Štenkovog memorijala u posljednjih desetak godina nadograđivana organizacijom noćnih koncerata, a ista je praksa nastavljena i poslije malonogometnih noćnih turnira. Kurilovec je stoga u razdoblju 1998.-2010. bio prepoznatljiv po odlično organiziranim zabavnim događanjima pa je velika ljetna terasa kluba ugostila gotovo sva najveća imena estrade: Severina, Pejaković, Škoro, Novković, Bešlić, Džinović, Seka Aleksić, Kuliš, Rozga, Magazin, Dino Merlin, Hary Mata Hary, Parni Valjak, Prljavo Kazalište, Tony Cetinski, Mišo, Baruni, Gazde, Leteći odred….

 

Generacije su vrijednih Kurilovčana, volontera i zaljubljenika u klub, stvarale svoj sportski centar. Mnogi i danas pamte vremena kada su svlačionice kluba bile u Fiskulturnom domu kojeg su s ponosom gradili kurilovečki „vrbarci“, a mnogi se sa sjetom prisjećaju pranja u Lomnici koja je bila simbol i žila kucavica čitavog sela. Seobe i muke po dečke kurilovečke prestaju krajem sedamdesetih  kada je agilni predsjednik Franjo Leder započeo sa akcijom izgradnje svlačionica. Akciju je pomogao tadašnji SIZ fizičke kulture na čelu sa sveprisutnim Pevijem Mišerićem, a rado su joj se odazvali i radnici imenjaka – GP „Udarnik“. Naredne godine donosile su nadogradnju i proširenje kapaciteta sportskog doma, za što su se u eri svog predsjednikovanja pobrinuli V. Ceković i I. Krmpotić. Potom je izgrađena i natkrivena velika ljetna terasa (V. Stepanić) te izgrađeno ukopano malonogometno igralište (Z. Sovina), koje je ubrzo postalo baza novoosnovanog ženskog rukometnog kluba „Udarnik“, koji je danas ponosni član II hrvatske rukometne lige. Potom je postavljena rasvjeta na malonogometnom te pomoćnom terenu, uz nesebičnu pomoć Mile Šunića, baš kao što su zahvaljujući velikom srcu Marije Tomašić nadograđene i proširene postojeće svlačionice. Za vrijeme predsjedničkog mandata Marija Pejaka za novih je 60 m2 dograđen sportski dom te podignuta tribina između glavnog i pomoćnog igrališta. Zahvaljujući vrijednim članovima Upravnog odbora kluba, ista je ubrzo i natkrivena. U gradonačelničkom mandatu Dražena Barišića postavljen je novi limeni pokrov na krovište terase i sportskog objekta, asfaltiran parkirališni prostor i završen postupak legalizacije svih objekata i prostora u vlasništvu Grada i na upravljanju Nogometnog kluba „Udarnik“. San o izgradnji terena sa umjetnom travom konačno je dosanjan tijekom 2016. godine pa stoga i Sportsko-rekreacijski centar „Kurilovec“ danas sve više poprima obrise suvremenog, ne samo sportskog, već i kulturno zabavnog centra, s obzirom da u potkrovlju objekta stanuju i stoluju ansambli Jane i Zlatne godine, Etno udruga Kurilovec, ŽRK Udarnik…  

Inače, kompleks SRC-a „Kurilovec“ danas čine glavno i dva pomoćna nogometna igrališta, poligon za trening sa umjetnom travom, asfaltirano malonogometno igralište, natkrivena tribina sa oko 300 sjedećih mjesta, sportsko poslovni objekt površine 350 m2, natkrivena terasa površine 300 m2 te veliki parkirališni prostor. Zanimljivo je da je stadion izgrađen na lokaciji bivšeg aerodroma iz II svjetskog rata pa su Kurilovčani još dugo godina poslije osnivanja kluba (1948.) imali uvriježenu naviku po kojoj se utakmice igraju na – „erodromu“.

Treba napomenuti da je SRC „Kurilovec“  sastavni dio sportsko-rekreacijske zone „Kurilovec-istok“ koja, temeljem važećeg provedbeno-urbanističkog plana, predstavlja kapitalnu perspektivu velikogoričkog sporta jer nudi mogućnost izgradnje sportske dvorane kao i širok spektar sadržaja za male sportove namijenjene široj rekreaciji građana. 

 

Mnogo je Kurilovčana ugradilo svoje ljudske i materijalne potencijale u najdraži klub. Nesebično i s ljubavlju nastojali su očuvati ono što su zatekli te podariti nove i dodatne sadržaje klubu. U nemogućnosti nabrajanja svih poimence, spominjemo tek one među njima koji su se prihvaćali uvijek nezahvalne i iznimno zahtjevne uloge predsjednika kluba: Janko Leder, Ivan Leder, Franjo Odrčić, Ivan Odrčić, Franjo Leder, Ivan Stepanić, Juraj Stepanić, Šime Vatavuk, Vlado Medved, Vinko Ceković, Josip Mučnjak, Ivan Krmpotić, Ivan Stepanić, Juraj Radočaj, Zdenko Sovina, Vlado Stepanić, Mario Pejak, Nenad Stepanić, Stjepan Žugaj, Filip Gabelica, Daniel Gorenc te današnji predsjednik Dražen Vujnović, koji je prvi predsjednik u povijesti koji je, sve do nedugo, istovremeno obavljao i dužnost trenera selekcije mlađih pionira.

 

Uvjeren sam da ova mala saga o kurilovečkom mezimcu, Nogometnom klubu „Udarnik“, najbolje potvrđuje kako je klub davno prerastao okvire isključivo nogometne udruge. On je uistinu više od toga, baš kao što je Sportsko-rekreacijski centar „Kurilovec“  više od isključivo i samo sportskog centra. Adresa kluba u Sportskoj ulici 2A je adresa na kojoj stanuje i živi sportski, društveni i kulturno zabavni duh Kurilovca i Velike Gorice. I što je najvažnije, na istoj adresi i danas puno više od 200-tinjak klinaca ganja loptu, igra nogomet, druži se i veseli djetinjstvu. I marljivo uči, uči nogomet, uči život….

 

U vjeri i nadi da će se buduće stranice knjige o kurilovečkom nogometnom klubu i sportskom centru, iz godine u godinu ispunjavati novim vrijednim rezultatima i dosezima u cjelokupnom radu i djelovanju kluba, završavam ovaj udarnički  rezime i presjek iz minulih dana i godina povijesnom rečenicom jednog od legendarnih predsjednika, Franceka Odrčića: „Razmeš ti mene, nas zutra ne bu, a „Udarnik“ bu navek tu!!!“

 

I dakako da je i danas tu, bez obzira što je poslije proslavljenog 70.-tog rođendana promijenio ime „Udarnik“ i prihvatio ime sela u kojem je rođen – Kurilovec. U isto vrijeme sportsko-rekreacijski centar preimenovan je u SRC „Udarnik“, kako bi se sačuvalo ime, uspomena i slava kluba koji je punih 70 godina ispisivao povijest nogometa ne samo na prostorima Turopolja, Vukomeričkig Gorica, Pokuplja i Posavine već i mnogo, mnogo šire.  I nek žive još dugo, dugo ljeta, u nogometnoj i ljudskoj ljubavi, slozi i zajedništvu – i  SRC „Udarnik“ i NK „Kurilovec“!!!

 

Velika Gorica, veljača 2022.

 

                                                                                                                              Svom „Udarniku“ i Kurilovcu, s ljubavlju

                                                                                                                                              Vladimir Stepanić