CRTICE IZ KURILOVEČKOG NOGOMETNOG ŽIVOTA

Odmah i uvodno dajem do znanja da je to bilo naše daleko najteže gostovanje i daleko najzahtjevnija utakmica, kak' u fizičkom i energetskom, tak' i u mentalnom smislu. Jedan od razloga tome, doduše ne najvažniji, ali nikak' nezanemariv, svakak' počiva u činjenici da smo, možda i prvi put u povijesti službenu utakmicu igrali u večernjem terminu i pod snažnim i blještavim luksima karlovačkog stadiona. Drugi se, pak, razlog očituje u prezentaciji domaće momčadi, poslije koje smo uvjereni da je riječ o do sada najkvalitetnijem i najkompletnijem protivniku i sigurno prvom kandidatu za presijecanje ciljne vrpce u III HNL Centar.

 

 

Već nas je pogled na sastav domaće momčadi u kojem su nastupila i četvorica do jučer prvoligaških igrača (dvojica iz HNL-a, po jedan iz ukrajinske i poljske prve lige), prisilil na određeno strahopoštovanje i laganu strepnju. Nasuprot njima, Senad je, lišen usluga povrijeđenog Kušeca i „požutjelog“ Šarića, boj u gradu na četiri rijeke bil prisiljen otvoriti s krilno-napadačkom kombinacijom trojice dojučerašnjih juniora i „greenhorna“ – Pušić, Stojaković, Kotrman. Već su uvodne minute dale naslutiti da bu „naše dece“ i te kak trebalo određeno vrijeme da se priviknu i na rasvjetu i na goropadnog domaćina, pak sve to skupa uvodno nikak ni mirisalo na dobro. Punih dvadeset minuta su Karlovčani pleli mrežu oko našeg šesnaesterca i stiskali nas po bokovima od kud su dolazili do zla Boga neugodni ubačaji. Srećom, naša je obrana bila skakački prilično raspoložena, a k tome i domaći napadači prilično neprecizni pa su njihove lopte uglavnom fijukale oko i iznad okvira gola.

E, onda smo i mi konačno došli do malo zraka i povezali dve-tri akcije te domaćinu dali do znanja da nikak nismo spremni prihvatiti ulogu „topovskog mesa“, koju su nam oni očito samouvjereno namijenili. To im je postalo još jasnije u 28. minute kad se Crnov s krila došetal do ugla šesnaesterca i uputil, doduše ne tak snažan, koliko nezgodan udarac. Još ga je dodatno nezgodnijim naredil mali Pušić koji je loptu liznul vrhom kopačke, taman dovoljno da prevari već dobro postavljenoga i na obranu spremnoga Šteku. Bil je to ujedno i prvi gol koji su domaćini ove sezone prijeli u prvom poluvremenu pa se jasno vidjelo da takve šok-situacije baš i nisu vični. I dok su se oporavili od šoka i vrnuli svoj ritam igre, na semaforu je već pisala 45. minuta, za malo čudo u Karlovcu – Kurilovec na poluvremenu vodi 1:0.

Ništa se bitno ni premenilo ni v drugom polčasu: domaćin stišće, mi se branimo i – vrebamo. Crnov je imal idealnu poziciju za slobodnjak, razmazil nas je jer je takvoga kontra Sesveta doma (prijateljska) pospremil u „devedeset“. Ali, ni „svaki dan petek“ tak da je domaći golman skužil da mu ga Crnov ima namjeru „zavleči“ prek zida pa ga je prečital i lako ukrotil i inače nedovoljno snažan udarac. Ubrzo posle toga imali smo priliku tekme: Grdi je zbrisal po boku, došel do same stative i odigral povratnu, na žalost na „krivu adresu“ pa je i ova šah-mat pozicija ostala neiskorištena. Samo par minuta posle toga, točnije v 66. minute, ono kaj nismo uspeli sami, „ispravil“ je domaći portir kojemu je mlađahni Aleks presekel jednu loptu, potom ga, onak mladenački „drsko i bezobrazno“ vagnul i zaobišel i pospravil loptu v mrežu. Na semaforu „neverovatnih“ – 0:2. Muk u gledalištu, oluja na Pamićeve klupe, koji je, uz put, još na poluvremenu svojim igračima „rušil sve Bogove“ i „poigral“ se na svoj način z inventarom v svlačionice. Galama i pritisak domaće klupe, „svjesni i preračunati“ crveni karton za kondicijskog trenera ipak su „skrenuli pažnju sucu“ i istovremeno razbudili redove domaćina te ga, uz prisilne i logične izmjene, prisilili na opću mobilizaciju. Opsada našega gola završavala je, srećom, po receptu i scenariju iz prvoga poluvremena pa je Franko uglavnom pogledom ispraćal lopte na putu do gol-auta. E, sad, da mi ne bi slučajno zaostali za korektnošću domaćina koji nam je, zapraf, poklonil drugi gol, i mi smo se odlučili za nekaj slično. Naime, imali smo loptu u posjedu pri same korner zastavice, ali umjesto da ju, s obzirom da se već igrala 85. minuta, ispucamo po mogućnosti prek tribine, mi smo si zakomplicirali život z nekakvom povratnom loptom (i to z petom – „šiba rit“ za Lucijana). Domaćini su se, rekel bi, ni krivi ni dužni dokopali lopte, a pitaj dragog Boga koji već centaršut po redu Srpak z „drajmetra“ zakucava v mrežu. Razme se, v najgorem mogućem momentu po nas jer domaćin se vrnul u život i više ni imal izbora, osim totalne ofenzive i opsade u lovu na barem bod, pod bilo koju cenu. E, sad, da su naši dečeci samo malo iskusniji, onda bi im, samo minutu iza toga, do kraja zabiberili i rešili pitanje pobednika: Pezo je sad, baš ko Grdi v prvom poluvemenu, gotovo z iste pozicije poslal povratnu natrčalom Ivkoviću čiji (pre)snažni udarac, sa svega desetak metara, završava prek gola. A samo je okvir gola trebalo pogoditi, ništa više ni manje……a onda slijedi nepisana nogometna kazna za koju i vrapci na grane već znaju – kad ga ne zabiješ ti, zabije ga protivnik. U bezglave jurnjave na naš gol domaćinu se ipak posrećilo pa su naplatili silne promašaje iz prvoga dijela: pol vure nakon kaj je ušel v igru, Kurečki se, da prostite na izrazu, baš „nakurčil“ i odbijenu loptu v devedesetdruge poslal v „devedeset“ iliti v same rašlje. Treba i priznati i napomenuti da nas je i prije toga Franko spasil v dva navrata, a Bogami je jednu, teru smo već videli v golu, skinul i posle izjednačenja. Pretpostavljam da ne moram posebno napominjati z koliko smo olakšanja dočekali zadnje fučkanje neočekivano objektivnoga suca Barača, koji je napokon označil kraj jedne odlične i obostrano šokantne utakmice, odigrane na lijepom travnjaku prilično obnovljenog i dotjeranog karlovačkog nogometno-atletskog stadiona, sagrađenog „near by“ pitome Korane. Odigrane u za nas novokomponiranim uvjetima, u kojima je te večeri mjesec zgubil bitku z blještavim zrakama reflektorske rasvjete….

Za nas je, razme se, puno važnije bilo da mi tu svoju, do sad daleko najtežu bitku, ipak nismo zgubili. Naši su „starci“ odigrali vrlo dobro i borbeno (Rašo, Dodo, Mata…), dali sve od sebe i više od igre pa ne čudi da je dobar dio njih tražil „grčevitu“ zamjenu. A ni „klinci“ se baš nisu „pokakali u pelene“ pred strašnim protivnikom, pokazali su i one druge, ne samo mliječne zube pa suma sumarum veliki bod pomalo neočekivano, ali i zasluženo nosimo v autobus, via Kurilovec. A tam je čak i stari i vječiti Franc, „železni“ čovek srebrne kose, imal potrebu igračima čestitati i na bodu i na igre…

Senad je posle tekme bil moker kak miš, ko da je oral i kopal, a ne vodil tekmu z klupe. Doduše na klupe je provel samo uvodne deset minut, sve ostalo vreme je vuz aut liniju „igral“ skupa z dečkima, igral je i Bogme se naigral, sve do mokre majice i trenirke, a ne bute verovali – čak pri tem ni žuti karton ni dobil! Pak kakov je to sudec teri Senadu ni uvalil žutoga…“sram ga bilo“!? Uglavnom, bil je naš „coach“ moker baš kak i prijepoldan te subote, koje smo proveli v one iste šume z prošle kolumne, na teškom poslu krčenja šiblja, grmlja i trnja, pri čem je Senad, razme se, takaj vodil igru i „jahal na čelu kolone“. I već pri samom busu, mam posle tekme je zaključil da rajši svaki dan ide tri vure v šumu delat i krčit pute, neg da preživljava pet minut ovakve utakmice…..Dobro moj „beha“, zapamtil sam tvoju izjavu pak te bum rado imal u vidu pri novom „izletu“ v Šilakovečku šumicu…

I naša su se dečurlija i mladež naigrali nogometa protekloga tjedna, odigrali su 13 redovne i 1 zaostalu tekmu, rezultatski su po 4 puta pobedili i odigrali nerešeno, a 6 put zgubili, pri čemu su zabili 29, a prijeli 35 golov. Razme se da ovakve negativne gole statistike „doprinose“ nastupi naših 2. i 3. selekcija najmlađih koji u okviru svojih liga igraju pomalo neravnopravne tekme sa vršnjacima (starijima i fizički dominantnijima) iz prvih postava turopoljskih klubova. No, i tu se polako zabijaju prvi golovi i osvajaju bodovi, kak je to bil slučaj v nedelu kontra Gorice i Lukavca. Ugodno je iznenadila prva postava limača koja je tijekom prelaznog roka najviše „desetkovana“, kaj nije bila zapreka da Vinogradaru u Jaski zabiju pet lakih komada. Druge postave pionira stasaju i nogometno se uče i čeliče u zahtjevnoj ligi NSZŽ-e, a isto vrijedi i za drugi sastav kadeta. Ona udarna kadetska, Ninina momčad, baš kak ni Rašina juniorska nemaju posebnih ni velikih problema u visokom rangu NL Centar pa iz vikenda u vikend strpljivo skupljaju bodove. Ovog su vikenda kadeti doma remizirali sa vršnjacima iz Ponikvi (1:1), pri čemu je blatnjavi i vodom natopljeni pomoćni teren više išel na ruku gostima, dok juniori nisu marili za kaljužu po kojoj su zabili 3, a primili 2 gola, dakle – pobijedili.

Nogometna škola opet je i standardno, kak i svake godine pri završetku školskih praznika, značajno igrački narasla te je od brojke od 300 polaznika dijeli tek nekoliko dječaraca ili dječaka. Naravno da ta činjenica sa sobom nosi i nove probleme, prije svega u jačanju i ekipiranju trenerskog kadra, ali i u pogledu prostornih i smještajnih kapaciteta za djecu. Cijela se ta problematika pomno prati i analizira na redovnim trenerskim sastancima pa u njezino uspješno rješavanje ne sumnjam ni malo. I uprava kluba prisiljena je potražiti dodatna i kvalitetnija rješenja u supportu škole nogometa pa bu tak ovih dana napokon realizirana sanacija nedostatne rasvjete na pomoćnom i „umjetnom“ terenu. Problem pak skučenih smještajnih kapaciteta na dnevnom je redu odmah početkom proljeća iduće godine, kada se planiraju izgraditi dodatne montažne svlačionice za potrebe tzv. „male škole“, što znači da bi prstići i limači imali na raspolaganju svoj novi nogometni dom.

Svaki novi priliv i dolazak djece na zelene terene posebno nas raduje i predstavlja pobjedu svih nas, uključujući naravno i same roditelje, a što je uostalom sveto pismo i prioritetno društveno poslanje i obaveza, kako nas kao udruge, tako i samih roditelja. Činjenica i spoznaja o 300 klinaca i dječaka (i pokojom djevojčicom) uistinu je respektabilna i zadivljujuća, a da bi ona i u budućnosti pratila taj željeni trend rasta i porasta, nužno joj moramo posvetiti dužnu i adekvatnu pažnju, vrijeme, napore i – uvjete. Nema sumnje da smo na dobrom putu i da će klinci već dogodine uživati u boljem i višem standardu smještajnih i trenažnih mogućnosti, sadržaja i kapaciteta.

A onda budu na red napokon došli i – roditelji, i njima bumo u okviru našega SRC-a omogućili bitno drugačije i kvalitetnije provođenje slobodnog vremena, pri čemu naglasak ne bu samo na golom i pustom slobodnom vremenu, kavici i pivici, već na sadržajnim i rekreacijskim slobodnim aktivnostima. No, o tome nekom drugom prilikom, za danas bi to od mene bilo sve, možda i previše….živi bili pa vidjeli….ajd, bok!